Pravedna energetska tranzicija u BIH (3): Ko prvi, njemu (bezbolnija) tranzicija

 

Najbolje vrijeme za posaditi drvo je prije 20 godina. Drugo najbolje vrijeme je danas. Kineska poslovica

Piše: Igor Kalaba

Sad, kad smo utvrdili da je energetska tranzicija neophodna, i da mora biti pravedna, šta nam je činiti prvo?

Neočekivano ohrabrujuće vijesti dolaze iz Trebinja, gdje je početkom marta održan samit “SET – Energetska Budućnost Zapadnog Balkana”, u organizaciji Elektroprivrede Republike Srpske. Sam događaj i glavna tema – energetska tranzicija, su dovoljno motivirajući, budući da je ovaj događaj prvi put organizovan od strane republičkog tijela, a ne nevladine organizacije, što predstavlja značajnu promjenu tona od strane vladinog sektora. U više navrata su se mogli čuti ugledni profesori, predstavnici elektroprivreda, ali i sam direktor elektroprivrede i premijer RS, te ministar vanjskih poslova i ekonomskih odnosa BiH, kako naglašavaju značaj prelaska na obnovljive izvore energije. Pored toga, tokom cijelog samita, malo ko se usudio da ospori ovu potrebu, tako da, iako smo svjesni česte razlike između izjava političara i stvarne situacije na terenu, ovo ipak zvuči veoma obećavajuće. Ne zato jer vjerujemo da su političari uvidjeli suštinski značaj zdrave životne sredine i njenih vrijednosti, već zbog njihovog prihvatanja ekonomske realnosti. Stare termoelektrane su neisplative, nove će to postati u skoroj budućnosti, što zbog uvozne takse na energiju iz fosilnih izvora u EU, što zbog neodloživog dolaska ETS tržišta na Balkan, što se već desilo u Crnoj Gori. U isto vrijeme, obnovljivi izvori energije su jeftiniji i efikasniji nego ikada, a EU, kojoj težimo, već neko vrijeme, iz godine u godinu, šalje neoporecive i sve snažnije signale da će sve članice morati dekarbonizovati svoje energetske sisteme najkasnije u naredne tri decenije.

 

 

Ono što je nažalost izostalo ovaj put jeste koncept pravedne energetske tranzicije. I dok se obratilo dosta pažnje na tehničke aspekte u smislu ostvarivosti dekarbonizovanog energetskog sistema, socijalni aspekt je ostao uglavnom nedirnut. Iako su se prisutni složili da energetska tranzicija ima dosta ekonomskih implikacija, stekao se dojam da ipak svi akteri i dalje nisu spremni otvoreno razgovarati o statusu i budućnosti rudnika i termoelektrana u procesu tranzicije, a baš ovi subjekti su jedan od najbitnijih faktora u tom procesu. Jasno je (i pohvalno) da je strategija Elektroprivrede RS okrenuta u jačanju sektora obnovljivih izvora energije. Međutim, bitno je istaknuti da instalacija novih megavata OIE, bez smanjenja proizvodnje električne energije na ugalj,  sasvim sigurno nije energetska tranzicija.  

 

 

Tranzicija je dug put, a kao što poslovica kaže, put od hiljadu milja počinje jednim korakom.

PRVI KORAK: Prihvatiti okolnosti, prihvatiti promjenu

Neophodno je da se koncenzus o značaju energetske tranzicije, koji je postignut na gore pomenutoj konferenciji u Trebinju, odrazi na službene politike u BiH, kao što se postepeno događa u EU i širom svijeta. Ovo znači da bi hitnoću prelaska na OIE trebali da prihvate svi sektori, javni i privatni, te da sve buduće strategije i akcioni planovi, vode ka dekarbonizaciji ne samo energetskog sistema (u ovom slučaju) već i kompletne ekonomije i društva. Ovakav holistički pristup, da bi bio uspješan, mora da obuhvati sinhronizovan razvoj ekonomskih, energetskih, društvenih, saobraćajnih, zdravstvenih i drugih politika. Ovo znači da u proces tranzicije moraju biti uključeni svi akteri, a ekonomski razvoj ne smije da bude uslovljen porastom emisija gasova staklene bašte. 

DRUGI KORAK: Na transparentan način uključiti sve relevantne aktere, uključujući javnost

Tranzicija će uticati na sve, tako da svi moraju biti uključeni u njeno planiranje, posebno ako želimo da bude održiva i pravedna. Ako pričamo o energetici, to znači da moraju biti uključeni:

• Elektroprivreda i svi operateri (proizvodnja, transport, i upravljanje električnom energijom)
• Nauka (univerziteti, naučnici, iz svih relevantnih polja, ne samo energetike)
• Sindikati (radnici moraju imati značajan udio u procesu, i sve vrijeme moraju biti sigurni da će biti zbrinuti tokom i nakon tranzicije)
• Lokalne vlasti i zajednice (posebno opštine koje trenutno zavise od termoelektrana i rudnika, kao jedni od najpogođenijih tranzicijom)
• Šira i stručna javnost, uključujući organizacije civilnog društva (pored stručnog doprinosa, uključivanje javnosti je osnova transparentnog procesa i garant ravnopravnosti svih interesa. U isto vrijeme, sa rastom transparentnosti, raste i povjerenje javnosti, samim tim i prihvatanje tranzicije, koja će se brže i bolje odvijati)

Prihvatanje i aktivno planiranje pravedne tranzicije je posebno značajno za radnike i sindikate u elektroenergetskom sektoru. Sindikati stoga moraju što prije u svoj rad i strateške razvojne ciljeve i programe uključiti klimatske promjene i energetsku tranziciju. U isto vrijeme donosioci odluka ih moraju što prije uključiti u planiranje i provođenje energetske tranzicije, kao i ostale aktere (kroz radne grupe, modeliranje različitih scenarija, ekonomske analize, on-line alate i analize, javne prezentacije i druge načine). Samo će ovako biti osigurana nova “zelena” i dugoročno održiva radna mjesta, kao i nastavak i unapređenje  razvoja lokalnih zajednica trenutno ovisnih o uglju.

 

TREĆI KORAK: Utvrditi jasan cilj i principe

Cilj

Neophodno je jasno utvrditi cilj: potpuna dekarbonizacija i visoka efikasnost energetskog sistema (proizvodnja, transport, i potrošnja u svim sektorima) BiH. Ovaj cilj proširiti na sve sektore i na njemu raditi sinhronizovano.

Principi i prioriteti

Zatim odrediti principe i prioritete: Stabilan, demokratizovan i održiv energetski sistem formiran kroz pravednu tranziciju, koji će osigurati tehničku i finansijsku dostupnost energije za sve potrošače. Tokom samog procesa posebno će biti zaštićeni radnici, ugljonosne regije, kao i najugroženije društvene grupe ( spriječeno i/ili ublaženo energetsko siromaštvo). Takođe dramatično povećavanje ulaganja u nauku i razvoj, koja će snabdijeti naše tržište kompetentnim radnicima i osavremenjenim privrednim aktivnostima. Kao što smo već ranije pisali, pored dekarbonizacije kao ključne značajke energetskog zaokreta, tu je i demokratizacija. tj. aktivno uključivanje građana u energetski sistem. Jedna od mogućnosti su prosumeri-protrošači (proizvođač+potrošač). Protrošač može biti svako, ko proizvodu svoju energiju, npr uz pomoć solarnih panela na krovovima, uključujući domaćinstva. Energiju koju ne potroše, mogu umjesto da skladište, proslijediti u mrežu i za to dobiti naknadu. Ovakva demokratizacija električne energije će dovesti i do decentralizacije proizvodnje energije. Ne samo da će se smanjiti potreba i ovisnost o velikim i skupim proizvodnim postrojenjima, već će se i uštediti novac građanima, a dati će im se i prilika da zarade, prodajom proizvedene električne energije na slobodnom tržištu. U Njemačkoj je 2016. vlasništvo nad obnovljivim izvorima bilo 31,5% u rukama građana (dio samostalno, dio kroz energetske zadruge), dok je dodatnih 10,5% pripadalo farmerima, ukupno 42%, skoro pola ukupnog obnovljivog kapaciteta. Sistem mora biti osmišljen tako što će ostaviti što više prostora građanima koji su voljni uložiti svoj novac u čista i održiva energetska rješenja, a što manje špekulantima poput onih koji trenutno dobijaju subvencije, a sa malim hidroelektranama uništavaju naše rijeke, sve to bez značajnijeg doprinosa energetskom sistemu.

ČETVRTI KORAK: Rokovi i finansije

Rokovi

Na kraju, potrebne su jasne vremenske odrednice i finansijski instrumenti. Završetak tranzicije mora imati tačno utvrđen rok, ali i vremenske orijentire tj. pragove, pomoću kojih će se pratiti napredak (šta je urađeno, šta nije i zašto, šta se može/mora unaprijediti, itd). Transparentnost i jasni rokovi su glavni instrumenti u borbi protiv ispraznih političkih obećanja. Obećanja, strategije i ciljevi se tada mogu lako i precizno pratiti po unaprijed utvrđenim pokazateljima (npr. postotak udjela energije iz OIE, količina novoinstalisanih OIE u jednoj godini, broj novih radnih mjesta, i dr). Tačni rokovi se određuju u odnosu na tehničke i ekonomske potencijale, te strateške prioritete (utvrđene domaćim strateškim dokumentima, kao i međunarodnim, poput članstva u EU i Energetskoj zajednici, ratifikovanjem Pariškog sporazuma i dr).

Finansije

Budući da je vremena sve manje, isto se događa sa novcem, posebno ako se on troši na pogrešan način. Ono što je apsolutno neophodno sada, kad su energetski sistemi u BiH i regiji na istorijskoj raskrsnici, jeste da se niti jedna marka više ne troši na nove rudnike i termoelektrane, a da postojeće što prije počnu plaćati za zagađenje koje uzrokuju. Ovaj novac što prije mora biti usmjeren na pravednu energetsku tranziciju. Za to je potreban detaljan finansijski plan tranzicije, u kojem se osim na fosilna goriva treba pobrinuti da novac ne ide na lažna rješenja (poput malih hidroelektrana, koje uz minimalan, zanemarljiv doprinos elektroenergetskoj mreži, stvaraju ogroman pritisak na životnu sredinu, a pr tom troše novac građana kroz subvencije koje trenutno primaju). Jedan od glavnih prioriteta, koji bi trebali biti riješeni što prije jesu zastarjele šeme podsticaja za OIE, kako bi se izbjegla već pomenuta situacija sa malim hidroelektranama. Ovde je bitno naglasiti da je ekonomski sistem alat koji mora napokon početi da bude upravo to-alat za dobrobit društva, a ne cilj sam po sebi. Ovo je moguće postići samo uz tzv. decoupling, tj odvajanje ekonomskog razvoja od rasta emisija gasova staklene bašte. Ovo će biti globalni napor, kojem će i BiH morati da se priključi.

Iz Trebinja smo se vratili sa potvrdama onoga što govorimo od nastanka Centra za životnu sredinu: energetska tranzicija je ne samo neophodna, već i neizbježna, ali na sreću itekako moguća, i pri tom isplativa, posebno ako se krene planirati i provoditi što prije. Sa prihvatanjem principa pravedne tranzicije i gore opisanih koraka, te učenjem iz tuđih iskustava, nema razloga da ova tranzicija ne bude ona koja će prekinuti niz neuspjelih iza nas. Pritom, ne moramo samo pratiti druge, već imamo potencijala da uz par dobrih odluka postanemo primjer dobre prakse i služimo kao uzor drugima. Toliko smo dugo navikli da BiH bude “najgora od sve djece”, da čak i sama pomisao zvuči neobično. Ali moguće je. Imamo prirodne resurse. Imamo kadre i motivisane ljude koji bi rado radili na tome. Međutim, svi smo svjesni da je njihova mobilizacija moguća samo ako se korupcija i politika ne ispriječe. Pravedna energetska tranzicija je daleko  od jednostavnog, ali je još dalje od nemogućeg. Imamo domaći zadatak, imamo rokove. Šta se čeka?

 

 

NAPOMENA: Ovaj tekst je treći u serijalu članaka čiji je cilj da širu javnost bolje upoznaju sa konceptom pravedne tranzicije. Tekstovi su dio kampanje „Stop Prljavoj Energiji, jer budućnost je obnovljiva“, koja ima za cilj da skrene pažnju građana, stručnjaka, nadležnih institucija i drugih društvenih aktera na zabrinjavajuće stanje životne sredine i neodrživost postojećih energetskih sistema u Bosni i Hercegovini.  Stavovi i zahtjevi proistekli iz kampanje, usmjereni prema nadležnim institucijama u BiH, jesu sljedeći:

• očekujemo da institucije konačno počnu da poštuju preuzete međunarodne obaveze u oblasti energije i zaštite životne sredine,

• tražimo da se u ekonomskim analizama novih energetskih proizvodnih kapaciteta predstavljaju stvarne cijene korištenih izvora energije (u koje je uključena i šteta nanesena zdravlju stanovnika i životnoj sredini) pri odlučivanju o novim projektima,

• da prestanu sa planovima izgradnje novih TE već da se okrenu ka energetskoj efikasnosti i obnovljivim izvorima energije, vodeći se principima pravedne tranzicije.