„Rješenja zasnovana na prirodi“ u borbi protiv klimatskih promjena su bila najčešća tema na klimatskom samitu COP26. Čelnici samita za 2021. godinu naglasili su da je priroda jedan od njihovih glavnih prioriteta. Govori poznatih ličnosti poput Generalnog sekretara Ujedinjenih nacija Antonija Guteresa i zaštitnika životne sredine Dejvida Atenboroa, istakli su da priroda ima veliki potencijal koji bi mogao pomoći u borbi protiv klimatskog kolapsa. Prva obaveza svjetskih lidera koja je proizašla iz COP26 je bila da se zaustavi sječa šuma.
Jasno je da je ovo varljiva ideja: nakon decenijske inertnosti, priroda nam pruža ruku spasa u borbi protiv klimatskog sloma. Ipak, koncept rješenja zasnovanih na prirodi je vuk u jagnjećoj koži i definitivno ideja koja će dovesti do masovnog narušavanja prava starosjedilaca.
Šta su „rješenja zasnovana na prirodi“?
Postoji jednako mnogo definicija za rješenja zasnovana na prirodi koliko i inicijativa. Međunarodna unija za konzervaciju prirode (The International Union for the Conservation of Nature), organizacija koja lobira za takva rješenja, definiše ih kao „aktivnosti s ciljem zaštite, održivog upravljanja i obnove prirodnih ili modifikovanih ekosistema koje na prilagodljiv i efektivan način adresiraju društvene izazove, istovremeno obezbjeđujući dobrobit čovječanstva i koristi za biodiverzitet.“
Ova definicija je dovoljno široka da se u nju bez problema mogu smjestiti plantaže monokulutura drveća – katastrofa za ljude i planetu – kao i prijeko potrebna obnova treset pejzaža. Primjetno je, međutim, da većina inicijativa zasnovanih na prirodnim rješenjima naglašava važnost učešća prirode u sekvestraciji ugljenika, drugim riječima, sposobnost prirode da zadržava i skladišti ugljenik iz atmosfere. Kako kaže Međunarodna organizacija za trgovanje emisijama (International Emission Trading Association), lobi grupa za tržište ugljenika, ova „prirodna klimatska rješenja“ mogu „u velikoj mjeri pomoći ostvarenju ciljeva Pariškog sporazuma“. Zvuči sjajno, zar ne?
„Neto nula“ je bajka
Prva ideja je da emisije ugljenika iz fosilnih goriva ili industrijske poljoprivrede mogu nekako biti izbalansirane ili odstranjene iz atmosfere kako bi se zaustavile katastrofalne klimatske promjene. Na primjer, za šansu od 83% da povećanje globalne temperature držimo ispod 1,5 stepeni Celzijusa u odnosu na predindustrijsko doba, bilo bi dozvoljeno emitovati samo 300 milijardi tona ugljenika, što je otprilike količina koju emitujemo u periodu od šest godina. Veoma je važno brzo dostići nulu emisija – pravu nulu. Istorijska odgovornost i pravedna raspodjela obaveza nalažu da zemlje razvijenog svijeta više i brže doprinesu smanjenju emisija.
Problem je što ove vlade i korporacije izbjegavaju svoju odgovornost koristeći rupu u Pariškom sporazumu koja nastoji da postigne „ravnotežu između antropogenih emisija po principu izvora i uklanjanja putem ponora“, ili ravnotežu između količine ugljenika koji emitujemo i količine koju možemo skladištiti.
Ovaj prijedlog se prvobitno odnosio samo na emisije koje ne mogu biti u potpunosti odstranjene, poput onih koji su rezultat poljoprivrede, ali je u međuvremenu izokrenut tako da vladama i korporacijama dozvoljava da povećaju proizvodnju emisija u narednim decenijama koristeći se čudnovatom tehnologijom koja će moći apsorbovati ugljenik iz atmosfere.
Ovo je značenje emisija neto nula, i to je osnova za hiljade obaveza za zemlje od Ujedinjenog Kraljevstva do najvećeg izvođača nafte, Saudijske Arabije.
Na kraju, takva tehnologija je bajkovita, a stručnjaci i naučnici glasno opovrgavaju većinu tehnologija za uklanjanje ugljenika. Ova rješenja zasnovana na prirodi samo služe vladama i korporacijama kao maska dovoljno simpatična za odnose s javnošću koja skriva njihove neučinkovite obaveze neto nula, što na kraju neće nimalo doprinijeti rješenju situacije. Druga pretpostavka ovog pristupa, je da priroda može da skladišti dovoljno emisija ugljenika da se zadovolje potrebni ciljevi. Međutim, iako šume i ekosistemi skladište ugljenik, oni su dio prirodnog ciklusa ugljenika koji traje više decenija. Ovo se uveliko razlikuje od ugljenika iz fosilnih goriva, kome je bilo potrebno više milenijuma da se formira, a samo 200 godina da sagorijeva dok zagrijava planetu.
Rješenja zasnovana na prirodi favorizuju profit u odnosu na ljude
S obzirom na prazninu rješenja zasnovanih na prirodi nije ni iznenađujuće da su ih mnoge korporacije, uključujući BP, Shell, Coca-Colu, prihvatile kao osnovu svojih klimatskih obaveza. S ovako masovnom podrškom korporacija, bolno je jasno da rješenja zasnovana na prirodi služe skretanju pažnje javnosti s teme drastičnog smanjenja emisija fosilnih goriva koje je neophodno da se zagrijavanje planete zadrži ispod 1,5 stepeni Celzijusa.
Pored toga što su nefikasna u adresiranju efekta staklene bašte, jedna od najviše zabrinjavajućih i najnepravednijih posljedica rješenja zasnovanih na prirodi je rizik da će pokrenuti masovni val otimanja zemlje u državama globalnog juga, jer će korporacije i vlade požuriti da posade drveće i zbog toga se proglasiti vlasnicima parcela, zemljišta i ekosistema kao dio klimatske kompenzacije.
ENI, jedna od sedam naftnih giganata, tj. najvećih naftnih kompanija na svijetu i veliki pristalica rješenja zasnovanih na prirodi, uključena je u ogromni projekat eksploatacije prirodnog plina u Mozambiku, za koji se vežu optužbe za nasilje, zlostavljanje i protjerivanje lokalnih ribarskih zajednica. ENI tvrdi da će posaditi milione hektara šume diljem Afrike kao kompenzaciju za svoje emisije. Za lokalnu zajednicu, ovo je duplo otimanje zemlje: jednom za eksploataciju, drugi put za intrigantne planove za životnu sredinu.
Ova vrsta konflikta otkriva šta su zapravo rješenja zasnovana na prirodi: stvaranje novih prostora za korporacijsku kontrolu i stvaranje novog profita. Zaista, sudeći po uticajnim Načelima za odgovorne investicije Ujedinjenih nacija (UN Principles for Responsible Investment), „suma ukupne tržišne vrijednosti [rješenja zasnovanih na prirodi] procjenjuje se na 7,7 triliona američkih dolara… Ovo stvara enormne nove mogućnosti za nosioce projekata i investitore“ – i možete se pouzdati u to da ih oni valjano koriste.
Potrebna su nam konkretna rješenja
Dok pristalice rješenja zasnovanih na prirodi tvrde da oni mogu „obezbijediti do 37% isplativog smanjenja emisija CO2 koje je potrebno do 2030.“, naučni rad na kojem se zasniva ova tvrdnja sadrži i zabrinjavajuće kolonijalne ideje. Na primjer, otprilike polovina navodnog potencijala za smanjenje dolazi iz sađenja plantaža drveća na skoro 800 miliona hektara zemlje (površina skoro velika kao Australija), bez razlaganja o potencijalnom kršenju ljudskih prava ako bi se ova zemlja oduzela od lokalnih zajednica.
Činjenica je da nam rješenja zasnovana na prirodi nisu potrebna. Potrebne su nam strukturalne promjene da zaustavimo uništavanje prirode – na primjer, zaustavljanje eksploatacije. Takođe je bitno da cijenimo prirodu onakvu kakva jeste, a ne da je vidimo samo kao sredstvo potrebno za ostvarenje cilja – ova logika podupire klimatsku krizu.
Umjesto nametanja bajkovitih odgovora na pitanje o klimatskoj krizi na COP26 i ostalim samitima, razvijene zemlje, koje su neuporedivo više oštetile planetu, moraju drastično i hitro smanjiti emisije ugljenika i ograničiti ostala djelovanja koja doprinose zagađenju. One takođe moraju platiti trilione za finansiranje klimatskih akcija državama globalnog juga kao nadoknadu štete i gubitka. Pored ovih obaveznih koraka, bitno je da pored isticanja znanja i stavova starosjedilačkih zajednica, zaštitimo i zagarantujemo njihova prava, dok oni i dalje čuvaju naš prirodni svijet.
Centar za životnu sredinu nije autor ovog teksta, preveli smo ga i prenijeli od mreže Friends of the Earth International, čija smo članica. Friends of the Earth International (FoEI) odbacuje ideju da se „rješenja zasnovana na prirodi“ odnose na stvarna rešenja. Kirtana Chandrasekaran je autorica teksta i koordinatorica FoEI Međunarodnog programa za suverenitet hrane (International Program Coordinator for Food Sovereignty).