Tekst i fotografije: Igor Kalaba
“Jedna od mojih omiljenih stvari u vezi sa prirodom, je njena sposobnost da te navede da se nasmješiš. Ništa ne prodire u dušu poput pjesme ptica, cvijeća ili mirisa sazrijevajućeg paradajza. Leptir, koliko god vi bili stari, se nikad ne čini običnim”. Kodie Moon
O prirodi, ljepoti, razočaranju i divljenju
Većina ekologa i aktivista koje poznajem su prošli kroz slične faze, koje su ih formirale kao istraživače, aktiviste i na kraju krajeva zrele osobe sa istančanom svijesti o ljepoti oko nas. Većina je odrasla na crtanim filmovima, dokumentarcima i knjigama koje se bave ljepotama i misterijama naše planete, od dinosaurusa, preko dokumentaraca o afričkim savanama i prašumama Amazona. Sve to je duboko u našu svijest zapeklo poruke o ljepoti naše planete, ali i krizi kroz koju ona prolazi zbog manjka svijesti o krhkosti ekosistema koji nas održavaju u životu, te nezasitih apetita eksploatatorskih kompanija kao i stila života savremenog života velikog dijela planete. Tokom odrastanja, neki su bili članovi planinarskih, izviđačkih ili nevladinih organizacija koje su imale nekakve veze sa prirodom, dok su mnogi na svoju ruku direktno učestvovali u zaštiti života i okoliša, od spašavanja ptića ispalih iz gnijezda, dovođenja napuštenih životinja kući do spopadanja ukućana koji ne zavrću česmu i ne gase sijalice kad napuste prostoriju, na opšte oduševljenje ukućana…
Nakon nekog vremena, dijelom zbog povećane osjetljivosti koja dolazi kroz empatiju izgrađenu upoznavanjem svijeta i veza unutar njega, dosta njih-nas ulazi u fazu, neki umjerenog a neki ekstremnog, razočarenja u društvo, ako ćemo zvati stvari pravim imenom – mizantropije. Možda zvuči naivno, budući da smo kolektivno već polako otupili na live-feedove smaknuća i snimke katastrofa u kojima živote i imovinu gube desetine, stotine ljudi, ali neki među nama će pustiti suzu za pticom, pčelom, ili nekim manje popularnim oblicima života koji se baš i ne daju maziti, nisu čupavi i slatki, pa samim tim i nisu nužno prisutni na viralnim objavama velikih ekoloških organizacija.
Srećom, većina nas izađe iz te faze, sa novim shvatanjem i divljenjem prirodi, ali i čovjeku unutar nje. Ovdje se paralela može povući i sa psihološkim razvojem čovjeka po Jungu, gdje dolazi do integracije takozvane “sjene”, svega onoga što, uslovno govoreći ne valja sa nama, ali je isto tako prirodan dio nas i ne treba ga se stiditi već ga prihvatiti a nakon toga, zajedno sa svima oko nas, raditi na njemu. Tu dolazi shvatanje da smo i mi dio prirode, a i da naše djelovanje apsolutno nije isključivo negativno, već može biti i pozitivno, te da postoji niz vrsta, kao i ekosistema kojima naše prisustvo odgovara. Jedan od najboljih primjera za to su kraška polja, nevjerovatno kompleksne i spektakularne geološke i ekosistemske cjeline formirane nizom procesa, uključujući i čovjekovim aktivnostima, primarno poljoprivredom i stočarstvom.
Kraška polja – simbioza, tradicija, ljubav
Kad čovjek napusti kraška polja, ona podliježu sukcesiji, zarastanju, te sa vremenom dolazi do potpune preinake ekosistema, vizuelne ali i sadržajne, gdje jedne vrste potpuno napuštaju sada neadekvatna staništa, za njima možda odlaze druge, a naseljavaju ih neke treće…
Nažalost, upravo to se i događa u kraškim poljima Bosne i Hercegovine. Iz niza svima dobro poznatih razloga, poljima sve rjeđe odjekuju glasovi domaćina, pjesme radnika i zov njihovog blaga koje svojom pašom drže žbunje i druge drvenaste vrste biljaka podalje od karakterističnih livadskih ekosistema. Koliko su polja kao takva posebna govori i činjenica da je sama riječ “polje”, jedna od rijetkih naših riječi koje su zahvaljujući nauci prešle i u engleski jezik, tako da vas ne bi trebalo iznenaditi ako negdje pročitate “karst poljes of Bosnia and Herzegovina”.
Međutim, ljudi i dalje opstaju. Neki žive u okolnim gradovima, a polje posjećuju zbog hobija i ljubavi, drugi poslovno (npr. turizam, ali i tu je prisutna ljubav, jer nikoga do sad nismo upoznali ko se bavi turizmom u polju, a da nije u njega zaljubljen). Neki ipak i dalje tu i žive, od polja ne odustaju, često govoreći da iako znaju za drugo, znači nisu prisiljeni da tu ostanu – oni ne žele da polje napuste, uprkos očiglednim problemima, kao što su usamljenost, manjak pogodnosti koje pruža kvalitetnija infrastruktura i veća mjesta…
Remzo od polja
Tokom nedavne posjete Livnu, sa vidikovca na Kruzima sam po prvi put ugledao neobičnu formaciju kamenja, poput pauka. U priči sa poznanicima sam saznao za Remziju Velagića, za kog mi je rečeno da je jedan od rijetkih koji stalno živi u tom dijelu Glamočkog polja. Kad sam poznanike upitao za tačnu lokaciju rekli su mi da pratim put kroz selo Dragnjić, ali da obavezno spustim prozore i sačekam zvuk gitare koji će me odvesti do finalnog odredišta. Tako i bi, na putu ka Livnu, gdje sam zajedno sa kolegicama spremao radionicu o borbi protiv krivolova, smo skrenuli u Glamočko polje i nakon 20 minuta vožnje, spremajući se da zaustavim auto i upitam rijetke ljude koje smo sreli u zaseoku, čuo sam uvod u Thunderstruck od ACDC. U blagoj nevjerici, skrenuo sam u mali sokak gdje smo dozvali Remziju.
Sa Remzijom smo se zadržali oko dva sata, pričajući o svemu i svačemu, naravno bili smo zainteresovani za njegov, poprilično pustinjački način života, za samo polje, kao i za kamene formacije koje je mukotrpno postavio u polju, pretresli smo cijeli niz tema, kako to obično biva. Iznimno skroman, uzemljen, interesantan i šarenolik pričao nam je o svom životu, ljubavi prema rokenrolu ali i prirodi i njegovoj vezi sa njom, posebno sa ovim poljem koje je njegova porodica naseljavala generacijama. Ako bih morao da prenesem jednu stvar o Remziji, to bi bila njegova intrinzična povezanost sa poljem, koja je i razlog zbog kojeg se on posvetio lendartu, iako to nikad nismo tako nazvali, ali upravo to jeste. Neki od oblika koje je napravio su pauk, zmija te jedan vid porodičnog, ili pak ličnog, grba koji je on dizajnirao i implementirao u polju, sa značenjem koje nam je objasnio, ali značajem koji samo on u potpunosti razumije, a koji vrlo jasno proističe iz ljubavi prema prirodi i dubokoj kontemplaciji o istoj, i svom mjestu u njoj. Za sve vrijeme njegovog pripovijedanja što o polju, što o porodici, suština i emocije su se konstantno preplitale, da je na kraju postalo nemoguće misliti o to troje zasebno. Što i jeste poenta, mi jednostavno nismo izdvojena jedinica, već integralni dio fascinantnih i duboko isprepletenih ekosistema.
Brigom o prirodi brinemo o sebi
Napori Centra za životnu sredinu usmjereni prema zaštiti Livanjskog, i okolnih polja, su motivisani djelimično ljubavlju i brigom za prirodu (kao i ostatak našeg rada) a djelimično pragmatičnošću. O ljubavi je već dovoljno napisano u prethodnim redovima, a pragmatičnost proističe iz shvatanja značaja ovog, ali i drugih ekosistema za ljude i njihovo preživljavanje. Taj značaj se, u užem smislu ogleda u takozvanim ekosistemskim uslugama, što je ekonomski izraz za sve ono što nam ekosistemi i priroda svakodnevno pružaju a bez čega je život nemoguć ili značajno lošiji: vazduh, hranu, vodu, regulaciju klimatskih uslova, pročišćavanje zagađenja i dr. Značaj je svakako daleko širi od toga, tako da se ogleda i u psihološkom značaju (posebno u današnje vrijeme ubrzane svakodnevnice i i okruženosti betonom, zgradama i preplavljujućim komunikacionim tehnologijama), kao i u kulturološkom, jer, koliko god smo mi oblikovali polje i druge ekosisteme, toliko su oni oblikovali nas, od jezika, naglaska i karaktera, preko pjesama i priča, do odjeće, privrede i dr.
Ovi razlozi nas dovode u polja, gdje se srećemo sa nizom problema, od ilegalnih deponija otpada, preko krivolova, energetskih projekata koji prijete da naruše režim voda, do divlje gradnje, kao i samog nestanka ljudi koji polje cijene i žive na način koji je zdrav i za njih i za polje. Isto tako, u polju smo zatekli zajednice onih koji shvataju njihov značaj, ne samo na kognitivnom, već i na emotivnom nivou, a ta je veza jača i dugoročnija. Upravo ta veza je korijen istinskog patriotizma, koji proističe iz ljubavi ka okruženju a ne nacrtanim mapama, a koji je neuporedivo jači motivator od kratkoročnog profita, te vjerujem da će upravo zbog ovoga, polja i zajednice koje žive u njima i pobijediti sve izazove, a s njima ćemo na dobitku biti svi mi.
