“Političari ti pred izbore obećavaju raj a nakon izbora ti daju pakao” Ema Goldman
Takozvana kapija pakla se nalazi u Turkmenistanu. Radi se o otvorenoj jami koja već decenijama konstantno gori zbog curenja prirodnog gasa. Kad bismo kandidovali jednu lokaciju za tu jezivu titulu u našoj državi, moj glas, a i glas mnogih drugih, siguran sam, otišao bi za Gudronsku jamu u Modriči. U kombinaciji sa sve intenzivnijim vrućinama i sušama koje nam donose klimatske promjene naše ionako skupe greške i nedostaci postaju još veće i skuplje.
Gori gora, gori borovina
Proteklih par dana u Bosni i Hercegovini, pored standardnih afera o perverznim proširivanjima voznih parkova političara i državnih službenika, obilježili su požari. Neke od vijesti su brže došle do javnosti, kao što je slučaj Nacionalnog parka Sutjeska, gdje je šteta ogromna, dobrim dijelom zahvaljujući političarima koji su odlučili da je ovaj rezervat, na globalnom nivou unikatno naslijeđe i rezultat višemilenijumskih procesa, sasvim prihvatljiva kolaterala za njihova dnevno-politička prepucavanja.
Srećom, ljudskih žrtava nije bilo, ali šteta na ovoj jedinstvenoj laboratoriji na otvorenom je neprocjenjiva i ispod časti mi je kao biologu i ljubitelju prirode uopšte pokušati istu kvantifikovati i iskazati novcem, jezikom koji gore navedeni političari izgleda jedino razumiju. Još jedan od razloga je takođe višedecenijska nespremnost i zapušteni sistemi i infrastruktura za prevenciju i ublažavanje najgorih posljedica klimatskih promjena i ljudskog nemara. Jednostavno rečeno, helikopteri koji su specijalizovani za prevoženje političara i pjevačica nisu adekvatni za gašenje požara, budući da mogu ponijeti između 500l do 1.000l vode, dok jedan air-tractor nosi 3.000l, a kanader preko 6.000l vode. Specijalizovani helikopteri nose oko 2.500l životodavne tečnosti.
Kad se u obzir uzmu podaci Evropskog informacionog sistema za praćenje požara, koji ukazuju na to da je vatra od 2006. do danas opustošila preko 6.000 km2 zemljišta, što iznosi oko 12,1% teritorije BiH, nerijetko područja neopisive vrijednosti gdje stradavaju vrste, poput jednog od naših najslavnijih endema – Pančićeve omorike, bilo kakve izjave da su kanaderi i slična oprema – luksuz, postaju u potpunosti besmislene.
Obećanja, obećanja…
Bosni i Hercegovini zaista ne fali primjera katastrofalnog upravljanja toksičnim otpadom. Naše termoelektrane su među najvećim emiterima sumpora i prašine na kontinentu, a njihova šljačišta toksične pustinje. Piralen koji je 2019. godine gorio u Banjaluci se godinama ilegalno eksploatisao i spaljivao ko zna gdje, deponije otpada gore svako ljeto (i ne samo ljeti) širom države… Ipak, Gudronska jama u Modriči zauzima posebno mjesto u ovom neslavnom nizu.
Još od 1967. godine, kancerogeni kiseli gudron iz Rafinerije ulja „Modriča“ se odlaže u Modriči. Zdrav i razuman um bi vjerovatno pomislio da bi nešto tako toksično, isparljivo i volatilno bilo sigurno sklonjeno u specijalnim kasetama ili buradima, što dalje od ljudi. Međutim, budući da našu državu pored omladine očigledno napušta i razum i zdravlje, ovaj lokalitet je ne samo na otvorenom, već i u neposrednoj blizini izbjegličkih naselja u kojima je dom nakon pretrpljene ratne traume našlo oko 9.000 duša. U neposrednoj blizini se nalazi i JZU Specijalna bolnica za hroničnu psihijatriju Modriča. I dok se političari, bar tokom kampanja, na svim stranama busaju u prsa brigom za veterane i izbjeglice, naseljavanje ljudi u blizini ove jame, kao i na kraju krajeva naseljavanje u plavnim zonama i u blizini komunalnih deponija, pokazuje stručnost i kvalitet planova i strategija koji bi trebali služiti prosperitetu i kvalitetu života populacije.
Različiti političari i činovnici (podsjetimo se – ministar je ništa više nego činovnik, koji raspolaže novcem poreskih obveznika, samim tim služi i odgovara građanima) već preko 15 godina najavljuju rješavanje ovog problema. Za samu jamu se zna od njenog nastanka, kao i za toksičnost supstanci koje su tamo odlagane. Trenutne procjene su da se u bazenu nalazi oko 25.000 tona kancerogenog otpada. Jednako impresivna je i količina obećanja i broj službenika koji je ovaj problem navodno planirao da riješi. Obećanja su dana, planovi su pravljeni, a rokovi postavljani. I kršeni.
Davne 2012. godine rokovi su utvrđeni u ekološkoj dozvoli koju tadašnja ministrica za Prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju izdala ruskoj kompaniji “Zarubežnjeft” gospođa Srebrenka Golić. Tom svečanom obećanju i uručenju dozvola prisustvovao je i tadašnji načelnik opštine Modriča Mladen Krekić te generalni direktor “Optima grupe” Aleksandar Đakonov. Tom prilikom, ministrica je izjavila da “Gudronska jama na području Modriče mora biti uklonjena do kraja 2014. godine, a jama sa otpadnim uljima u Rafineriji nafte Brod do 2015. godine” u skladu sa rokovima definisanim u Ekološkoj dozvoli. Tom prilikom je gospodin Đakonov potvrdio ovaj dogovor, naglasivši da “Zarubežnjeft” vodi računa o ekologiji te da je kompanija uložila velika sredstva u te svrhe.
Međutim, tri godine kasnije, 2015, ministarka Golić je ponovo izjavila da će gudron biti uklonjen te da se traže izvori finansiranja od međunarodnih i domaćih institucija te naglasila da su sredstva izgubljena zbog prekida dodjele podrške iz IPA fondova navodno namijenjene ovoj svrsi.
Ministarka se ponovo oglasila 2018. godine i poručila da rješavanje problema napokon počinje krajem te iste godine, a nakon što do toga ponovo nije došlo, godinu dana kasnije premijer RS Radovan Višković je izjavio da će problem biti – uskoro riješen.
Par godina kasnije, 2021. godine, na pitanje narodnog poslanika Steve Joksimovića u vezi sa Gudronskom jamom, ministarka Golić je Skupštinu RS i javnost obavijestila da je realizovana posjeta Belgiji, kao i Njemačkoj, a za potrebe upoznavanja sa industrijskim procesima te “iznalaženje rješenja za povlačenje grant sredstava iz evropskih fondova predviđenih za te namjene”. Tu se navodi i covid pandemija kao jedan od razloga odugovlačenja procesa… Dalje nabrajanje je suvišno, gospođa Golić više nije ministarka, a ovo nažalost nije jedini nedovršen posao koji je ostao iza nje. Cijela šuma ekoloških dozvola koje su izdane bez realnog pokrića i na osnovu loših studija uticaja, od malih hidroelektrana preko rudnika, termoelektrana i drugih građevina i postrojenja, svjedoči o nedovoljnoj odgovornosti ovog ministarstva ili bar pojedinaca koji ga vode za zdravlje građana i kvalitet životne sredine u Republici Srpskoj.
Ovaj problem je ponovo aktuelizovan sinoć kada je došlo do požara na Gudronskoj jami te sigurnog emitovanja velikih količina toksičnih supstanci u zrak. Nažalost, ovo nije prvi, a velike su šanse ni posljednji požar na ovom lokalitetu. Istini za volju, ulazak toksičnih supstanci u ekosistem i ljudska tijela je neminovan i bez požara, ali požar taj proces diže na viši nivo. Nije sva krivica svakako na jednoj osobi ili na jednom tijelu. Pored krivice onih koji jamu nisu uklonili, bilo koja razumna osoba bi se zapitala – kome bi palo na pamet da u blizini ovakvog lokaliteta izgradi naselje i bolnicu? Da li Institut za javno zdravstvo vrši intenzivniji monitoring zdravlja građana na ovim lokalitetima i da li postoje podaci o specijalizovanom monitoringu vazduha, vode i zemljišta u njegovoj okolini? Šta se desilo sa silnim obećanjima i onima koji su ih izrekli?
Slično pitanje se proteže na sve slučajeve ekoloških katastrofa u RS, ali i cijeloj BiH. Trenutno, pored šuma i Gudronske jame gore i deponije u Zvorniku i Kotor Varošu, a gašenje je veoma sporo. Gorio je i piralen u Banjaluci i navodno bio ilegalno razvožen zajedno sa kontaminiranom zemljom, širom Banjaluke. Trenutni gradonačelnik Banjaluke je u jednom periodu, dok je bio u opoziciji, ali i početkom svog mandata, bio ekstremno vokalan, a sada gradska uprava ćuti i odbija da ispuni zakonsku obavezu te odgovori na zahtjeve za pristup informacijama koje im šaljemo. Da li su vatrogasci bili adekvatno obučeni i opremljeni za gašenje ovih požara? Da li se njihovo zdravstveno stanje redovno prati, uzevši u obzir enormnu toksičnost piralena? Zašto građani nisu na vrijeme obavješteni i upućeni u načine zaštite od posljedica ovog i drugih požara? Zašto trenutni ministar za Prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju promptno reaguje na prekogranične slučajeve poput MHE na Uni i deponije radioaktivnog otpada na Trgovskoj gori, ali se taj žar naprasno gubi kad se radi o problemima unutar Republike Srpske i njegove direktne nadležnosti?
Postoji li odgovornost?
Države, ministarstva, stručne službe, svi sistemi postoje za dobro društva, a da bi se kompenzovale greške pojedinaca, koje su neminovne i prirodne. Kad bismo pravili spisak ljudi i institucija koje su u gore pobrojanim slučajevima zakazale, koliko bi taj spisak bio dug? Koliko ljudi u tom spisku je imalo profit od serijskog nečinjenja u svojoj službi, a koliko njih su samo redom slijegali ramenima tvrdeći da oni tu ne mogu ništa te da samo (ne)obavljaju svoj posao?
Ako bismo imali dovoljno snage da stanemo pred ogledalo i iskreno se zapitamo, složili bismo se da je dio krivice na svima nama koji se nismo redovnije i istrajnije borili za naša i prava naših nasljednika i nasljednica. Koliko god sam saglasan sa tom tezom odgovornosti društva, sam teret krivice se ne može i ne smije ravnopravno rasporediti između ljudi kojima je opis posla da brinu o životnoj sredini i industriji i građana koji unazad 30 godina vode bitku za opstanak i oporavak od kolektivne traume. Na kraju krajeva, daleko su veće šanse da će, koliko god nesavršen sistem bio, neko odgovarati zbog tri ukradena drveta iz šume, ili nekog drugog relativno malog prekršaja (što ih ne opravdava), nego službenici, političari i kompanije koje uzrokuju milionsku štetu i ugrožavaju zdravlje stanovništva. Nažalost, ovdje se razilazim sa stavovima ministra Vipotnika, po kojem očigledno ilegalno otvaranje rudnika uglja na tuđoj zemlji i višegodišnje zanemarivanje ogromnih i kompleksnih slučajeva stoji u ravni sa tezom da “Svaka kesa nepravilno odloženog otpada je prijetnja zdravlju”… Doduše, sa drugim dijelom njegove izjave sam u potpunosti saglasan: “bojim se da je kažnjavanje jedini način da se neodgovorni pojedinci zaustave”.
Gore pobrojani slučajevi su ekstremni ali tek mali postotak i dio simptomatike koja nas iznova podsjeća na nesavršenosti naše države – manjak stručnih i odgovornih lica i uslova u kojima bi takva lica htjela da se zadrže i obavljaju svoj posao stručno i savjesno, te kontinuiranu infestaciju stranačkim kadrovima koji po namješteništvu prelaze iz službe u službu, iz ministarstva u ministarstvo, ostavljajući pustoš u svojim resorima bez ikakvih posljedica, a neki od njih u te službe, kao i u skupštine širom naše izdjeljene države ulaze čak i sa kaznenim i krivičnim dosijeima.
Šta preostaje građanima? Kritički um, vježbe iz participativne demokratije – da li na sudovima, glasačkom mjestu, u medijima ili na protestima. Što više ispravljanja kičme, a manje slijeganja ramenima.
Autor teksta: Igor Kalaba, koordinator programa Biodiverzitet i zaštićena područja