Janez Kopač, ©https://www.energy-community.org/

Bosna i Hercegovina je u novembru prošle godine zajedno sa ostalim zemljama regije Balkana potpisala Sofijsku deklaraciju usvajajući Zelenu agendu za Zapadni Balkan, čime se obavezala na dekarbonizaciju svoje ekonomije do 2050. godine. To znači rapidno djelovanje i apsolutnu transformaciju kompletne ekonomije i društva, posebno sektora energetike koji je baziran na korištenju uglja. Šta to zapravo znači za našu zemlju, ali i region, na koji način pristupiti, šta prvo rješavati i koliko bi sve to moglo trajati?

Janez Kopač, direktor Sekretarijata Energetske Zajednice, ističe da BiH, po pitanju ispunjavanja mjera i reformi iz Sporazuma o uspostavljanju Energetske Zajednice, te usklađivanja sa politikama Evropske Unije, prvenstveno u kontekstu energetske tranzicije kasni za svojim okruženjem i to u nekim aspektima koji su od velikog značaja za dekarbonizaciju.

«Sve to je uglavnom zbog problema sa Ustavom i nadležnostima, jer za dekarbonizaciju koja predstavlja tzv. drugu energetsku tranziciju, potrebna je prva, a to je reorganizacija elektroenergetskog sektora. U Federaciji BiH se to još uvijek nije dogodilo, u Republici Srpskoj se dogodilo u distributivnim preduzećima. Takođe, potrebna je liberalizacija cijena odnosno otvaranje tržišta, što naravno znači i odražavanje tog troška u cijenama. Sada su cijene regulirane na način da su toliko niske da nema nikakvog podsticaja za promjenu dobavljača. Cijena struje proizvedene iz termoelektrana ne odražava realne troškove, jer su one nerekonstruisane i bez filtera za emisije štetnih gasova, što bi naravno povisilo cijenu električne energije. Nije samo BiH u tim problemima, npr. Srbija i Kosovo imaju iste strukturne probleme.  Ali ipak se kreće! Ne znamo šta će biti sa Tuzlom 7, ali sigurno neće biti više nijedne nove termoelektrane na ugalj – jer je to neisplativo i ne može se naći banka koja bi to finansirala. Dešavaju se velike investicije u obnovljive izvore energije (OIE), Elektroprivreda BiH i Elektroprivreda RS su potpuno promijenile poslovnu filozofiju – samo obnovljivi izvori. Gradonačelnici Živinica, Breze i Banovića, žele biti prve dekarbonizovane opštine do 2050. godine. To su sve veliki pomaci u glavama i na neki način sam optimističniji u odnosu na godinu unazad».

Da li ste zadovoljni saradnjom s institucijama kada je riječ o ispunjavanju ovih uslova i dekarbonizaciji?

Dekarbonizacija je danas prije svega tehnološka utakmica. Svi koji idu na put dekarbonizacije, idu na taj put, ne samo zbog čiste prirode, odnosno vazduha. To obične ljude možda toliko i ne interesuje, prije svega im je važno da imaju posao, odnosno ekonomsku sigurnost. Ali sada je to postala utakmica između svjetskih velesila. SAD, EU, Kina i Japan takmiče se u tome ko će prvi biti razvijeniji i razviti nove tehnologije – pa samim tim i bogatiji. Ko se sad ne upusti u put dekarbonizacije izgubit će mogućnost da parira ostalom svijetu za 10-20 godina. Zbog toga je to bitka za bolju budućnost. Ko bude kasnio – on će definitivno zakasniti. Dekarbonizacija nije samo imperativ zaštite okoliša i tehnološka bitka, već i nova ekonomska realnost. Pošto su cijene tehnologije za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora toliko pale, sada je to na neki način reorganiziralo ekonomsku geografiju. Tu BiH ima velike potencijale, posebno Hercegovina koja je puna vjetra i sunca i mogla bi biti nova energetska destinacija Centralne Evrope. Predstavnici elektroprivreda razumiju to i vide u tome šansu koja nema toliko veze za zaštitom okoliša, već sa ekonomijom. BiH je bila izvoznica električne energije i ako to bude bazirano na uglju, izvoza više neće biti, te mora naći novu šansu za budućnost. Tu šansu ima u energetici, samo sada bez uglja.

Šta je najizvjesniji scenario za BiH kada su u pitanju CO2 takse, kako da javnost percipira nova oporezivanja?

Nijedna taksa nikad nije bila omiljena, ali to je nova realnost. Evropska Unija je otišla na put dekarbonizacije, kao i drugi u svijetu. Morate razumjeti da i unutar EU ima političkih problema. Uvoz struje iz zemalja koje nisu članice i iz teritorija na njenoj granici, u EU se npr. od 2019. do 2020. povećao za šest puta, jer je generiranje struje iz uglja zbog nepostojanja CO2 takse utoliko jeftinije, pa izvoz onda bude veoma profitabilan.

Ilustrativan primjer je Španija, koja je decenijama izvozila struju u Maroko a onda su tamo napravljene ogromne termoelektrane na ugalj. Danas u Španiji oko 10% potrošnje električne energije dolazi iz Maroka, iako u Španiji danas zatvaraju rudnike, a i termoelektrane upravo zbog dekarbonizacije. Onda se rudari žale i pitaju zašto se muče kad se struja ipak uvozi iz Maroka. To je politički problem Španije i EU na primjer. Imamo tu i druge izvoznike: Ruska Federacija u Finsku, Turska u Grčku, zatim Maroko, Zapadni Balkan… Sve ove zemlje profitiraju od izvoza prljave energije, bez CO2 takse. Morate razumjeti da EU to ne može tolerisati na dugi rok i zato uvodi CBAM (engl. Carbon Border Adjustment Mechanism, u prevodu: Mehanizam prekograničnog prilagođavanja emisija CO2). On će pogoditi naše zemlje, htjeli mi to ili ne. Nadam se tj. skoro sam siguran da će tu biti barem neko prelazno razdoblje u kojem će se dati šansa zemljama Zapadnog Balkana da same uvedu CO2 taksu. Tako bi porez ostajao unutar zemlje kao njihov prihod, pa se ne bi obračunavao prilikom izvoza u EU i ne bi postao prihod EU.

Šta je dekarbonizacija?

Dekarbonizacija energetike je kompleksan proces koji podrazumijeva prestanak korištenja fosilnih goriva za proizvodnju energije i prelazak na obnovljive izvore. Dekarbonizacija je trenutno možda i najveći izazov čovječanstva, koje je do sada uglavnom ovisilo o fosilnim gorivima i sada za manje od 30 godina treba potpuno da promijeni svoje dosadašnje funkcionisanje. Tako je Evropska Unija kroz Zeleni plan usvojila 2050. godinu kao rok za postizanje klimatske neutralnosti, a nedavne preporuke Generalnog sekretara UN-a, ali i Međunarodne Agencije za energiju (IEA) ukazuju da je fosilnom dobu zaista došao kraj, te da je rok zatvaranja svih termoelektrana na ugalj za razvijene zemlje do 2030 godine, a za ostale – zemlje u razvoju, poput naše zemlje, do 2040 godine. To znači da imamo nešto manje od 20 godina za potpunu transformaciju energetike, društva i ekonomije kako bismo izbjegli katastrofalne posljedice koje sa sobom nosi fosilna industrija.

Šta bi po Vašem mišljenju i mišljenju Sekretarijata bio prvi korak BiH ka dekarbonizaciji, pored uvođenja takse, ulaganja u OIE i energetsku efikasnost? Da li je važno odrediti neki krajnji datum za sve to?

Pa to je uglavnom sve. Dekarbonizacija je deklarativno najavljena za 2050. godinu potpisivanjem Sofijske deklaracije, dakle imamo neki «coal phase out» (engl. datum prestanka korištenja uglja), nema druge. Svi prepoznaju da su nova ulaganja u OIE jedina moguća solucija za dalji razvoj elektroenergetskog sektora, a da bi se to ubrzalo potreban je pravi cjenovni impuls, a to znači samo dodavanje cijene emisija CO2 na cijenu struje proizvedene iz termoelektrana. Uz to, cijela BiH, odnosno oba entiteta moraju usvojiti programe prestrukturiranja regija ovisnih o uglju, a to je izuzetno komplikovan proces koji neće biti prijatan, pošto su mnogi tu na gubitku. Zbog toga treba da su ponuđene neke alternative koje koštaju. Ko će to finansirati? Mi (op.a. Sekretarijat Energetske zajednice) predlažemo da se formiraju nacionalni ili entitetski klimatski fondovi u koje se sav prihod od emisija CO2 slijeva i stoga se iz tih fondova moraju onda naći sredstva za tranziciju regija ovisnih o uglju. Takav organizacioni pristup je potreban, prije svega, jer će taj proces trajati decenijama i treba imati stabilno finansiranje.

Koliko mislite da je realan vremenski okvir za takvo nešto u BiH?

Teško je pričati o godinama, dat ću kratku ilustraciju. U Sloveniji imate TE Šoštanj koja je otvorena 2015. godine i najsavremenija je termolektrana u regionu. Po investicionom programu morala bi raditi do 2054. godine. Prošle godine, do prije par mjeseci, svi su razmišljali da se gasi 2050. godine kao krajnji rok za dekarbonizaciju. Onda je vlada počela pričati o tri alternative: 2034., 2038. ili 2040., i stvorila se velika buka u javnosti. Onda se najavilo da će TE Šoštanj ove godine imati 150 miliona eura gubitka i već sljedeće godine će biti, kao preduzeće, nerentabilna. To je nova realnost, možda će se već zatvoriti za dvije godine, godinu. Zato je teško govoriti o narednim godinama i decenijama, turbulentna su vremena.

Šta je sa pravnim procesom prema Crnoj Gori i termoelektrani Pljevlja zbog slučaja sa nedozvoljenim produžavanjem radnih sati? Kakvi su ishodi? Da li je sličan scenarij očekivan za stare blokove u Tuzli i Kaknju?

Crna Gora je tu u prekršaju, jer nisu poštovali rok za rekonstrukciju postojećeg bloka. Vjerovatno će se to desiti u BiH sa Kaknjem i Tuzlom, jer jednostavno nisu počeli na vrijeme, ali istina je da su javne nabavke u pitanju, gdje ima uvijek takvih komplikacija i to se oduži godinama, posebno u BiH. Države tu ponekad ne mogu ništa zbog procedura. Značajno je da su procesi započeti, iako se ne drže rokova. I Pljevlja se sada rekonstruira, i EPBiH je započela postupak za Kakanj i Tuzlu, Ugljevik je pri kraju, ne znam kako je sa TE Gacko.

Energetska zajednica je najavila sankcije za zemlje koje ne poštuju NERP (engl. National Emission Reduction Plan – Nacionalni plan smanjenja emisija). Kako sankcionisati termoelektrane, odnosno zemlje koje ne poštuju vrijednosti emisija?

Prije svega moraju se pridržavati domaćeg zakonodavstva, RS i FBiH imaju svoje zakone o zaštiti okoliša gdje su predviđene dosta visoke kazne. Prva je na potezu domaća inspekcija, a ne Sekretarijat Energetske zajednice. Uvijek postoji prekršajni postupak unutar Energetske zajednice, koji je dug i neučinkovit. Stoga je sve što rade organizacije na terenu jako važno, jer ima odjeka i oblik su pritiska na vlasti da nešto naprave. Poneki put čini se da je sve uzalud, ali mislim da nije.

Šta bi bila vaša poruka za javnost u Bosni i Hercegovini ovom trenutku?

Poskupljenje energije će se sigurno desiti, jer bez toga ne može. To se desilo u EU, iako je tačno da su te zemlje bogatije. Ipak, dekarbonizacija se dešava i neko to mora da plati, to su na kraju krajeva uvijek krajnji potrošači. Međutim, ovo je bitka za bolju budućnost i mislim da se u bolju budućnost isplati investirati.